“Sa 28 godina doživjela sam infarkt: Za sve je kriva moja porodica!”
“Sa 28 godina doživjela sam infarkt: Za sve je kriva moja porodica!”
Eva Valker nije imala pojma koliko je sklona srčanim bolestima – dok
nije pogledala svoju porodičnu historiju bolesti, piše “Express“…
“Još 2001., kad sam imala 28 godina, za sebe sam mislila kako sam
odličnog zdravlja. Nosila sam konfekcijski broj 36, bila sam aktivna,
vitka i mišićava kao plesačica modernog plesa u slobodno vrijeme. Radila
sam u konsultanstkoj firmi, imala dva mala sina.
Jednog dana sam osjetila poteškoće kod penjanja uz stepenice. Pomislila
sam kako mora da mi kondicija i nije baš nešto, a sasvim sigurno nisam
bila toliko zabrinuta da odem kod doktora.Nekoliko dana kasnije, osjetila sam trnce u nozi kako se penju prema gore i zahvataju jednu cijelu stranu tijela. Tada sam znala da nešto nije u redu te sam zamolila komšiju da me odveze u bolnicu. Tamo su zaključili kako sam doživjela srčani udar.
Dijagnostikovan mi je hipertrofična kardiomiopatija, stanje u kojem se srčani mišić poveća i zadeblja, što otežava pravilno pumpanje krvi kroz tijelo. Može uzrokovati nepravilan srčani ritam, ali i zastoj srca. Stanje je obično nasljedno.
Dijagnoza mi je bila ogroman šok. Prije nego mi se to dogodilo, nisam ni pomislila na neku bolest. Sjećam se kako sam kao dijete čula da je baka imala srčani udar, ali ona je bila u 90-ima, pa mi je to bilo normalno. Niko u mojoj porodici nije govorio o srčanim bolestima.
Nakon mog infarkta, saznala sam da moja mama ima visok krvni pritisak i povećano srce. Ustvari, dobile smo isti lijek, betablokator koji ima više funkcija, uključujući liječenje i prevenciju srčanog udara. Ona je toliko šutila o svom zdravlju da naprosto nisam ništa znala.
Poricanje
Kardiolog mi je odmah predložio da dobijem implantat defibrilator, jer
sam bila u opasnosti od novog srčanog udara ili opasne aritmije.
Razmišljala sam “imam 28 godina, da li se vi šalite sa mnom?” Apsolutno
sam odbila takve predloge, nije mi se sviđalo to što defibrilator
predstavlja. Nisam željela da se osjećam kao hendikepirana. Provela sam
mnogo godina u poricanju kad uopšte nisam željela da me povezuju sa
srčanom bolesti.
Dugo mi je trebalo da svojim prijateljima otkrijem kako stojim sa zdravljem, nisam željela da me drugačije gledaju.Your ads will be inserted here by
Easy Plugin for AdSense.
Paste your ad code OR
Suppress this ad slot.
Ali, s druge strane, prestala sam da se bavim modernim plesom. Prestala sam da dižem tegove i radim kardio vježbe. Prestala sam da trčim, da radim bilo šta, što bi moglo natjerati adrenalin da kola mojim tijelom, čak sam se i se*sa odrekla na jedno vrijeme. Bila sam zaista prestrašena, malim koracima sam pokušavala da saznam čime se još mogu baviti, naravno umjereno.”
Sve je u porodici
Ubrzanje do 2012. “- kad sam imala 40 godina. Radila sam puno radno vrijeme, dodatno se školovala te sam bila razvedena i samohrana majka dvoje djece. Osjećala sam preskaknje srca kod svakodnevnih aktivnosti, naprimjer hodanja.
Primijetila sam kako su lijekovi koje uzimam godinama postali slabi, jer su preskakanja bila sva češća. Kardiolog mi je predložio da napravim neka genetska testiranja s obzirom na medicinsku historiju moje porodice. Spomenula sam mu kako mi je sestra umrla u dobi od 16 godina (ja sam tada imala 12) te je on pomislio kako iza svega stoji genetska veza.
Zbog toga sam počela istraživati tačan uzrok smrti moje sestre i naposljetku sam saznala da je umrla od otkazivanja srca. Bio je to užasno tužan dan za mene, sjetila sam se svega i naprosto shvatila koliko mi nedostaje. Jako sam se naljutila na svoje roditelje jer nikad nismo razgovarali o tome šta joj se dogodilo, a što znači i puno za moje zdravlje. Shvatila sam da nemam snage za taj razgovor.
Osiguranje srca
Dvije godine kasnije otišla sam kod plastičnog hirurga u želji da mi podigne grudi i sredi mi stomak. Rekao mi je kako kardiolog mora odobriti zahvat, a na tzv. stres testu sam otkrila da nema šanse za zahvat. Na traci za trčanje gotovo sam pala u nesvijest za manje od minute.
To me je iskustvo suočilo s istinom koju je moja porodica stavljala pod
tepih. Napokon sam se odlučila za implantiranje defibrilatora te sam
nakon zahvata otkrila kako sam mnogo mirnija, kako mogu normalno da
dišem.
Godinama sam se mučila s mislima poput “šta ako umrem u snu”, a sada sam
dobila osiguranje koje mi je trebalo da se to neće dogoditi. Da ću ipak
imati više vremena sa svojim sinovima.
Znam da sam bila jako sretna, preživljavanje prvog infarkta bilo je samo
upozorenje. To je ono što me svakodnevno podsjeća na zdrave životne
izbore. Svakog dana vježbam oko pola sata i trudim se da jedem
raznovrsno. Još uvijek učim sve o umjerenosti, i iako čeznem za tijelom
kakvo sam nekad imala, znam da je zdravlje najvažnije. Pratim svoju
težinu, pritisak, indeks tjelesne mase, šećer u krvi – sve da smanjim
svoj rizik.
Možda imam bolest srca, ali infarkt se svakom može dogoditi. Jedna stvar
koju ljudi moraju da razumiju je kako je porodični razgovor o bolestima
nužan, ne za širenje straha, već za predostrožnost.”