Majka koja je pljunula na današnji način odgoja djece: JA SAM TEBE RODILA, NE TI MENE!
Majka koja je pljunula na današnji način odgoja djece: JA SAM TEBE RODILA, NE TI MENE!
Posmatram mlade roditelje po parkovima. I bude
mi ih žao. Vidim da se batrgaju, isfrustrirani su, ne mogu savladati
rođeno dijete od četiri godine. Jure za njima s posudicom po parku i
hrane ih u trku, jer “on samo tako hoće jesti”. Trče za njima da im
spriječe pad. Pusti ga da padne!, piše Sandra Todorović, prenosi
detinjarije.com
Sjećate li se vremena kada su stariji bili autoritet? Ja se sjećam vrlo dobro. Voljela sam te čvrsto utemeljene granice.
Bio je dovoljan očev prijekorni pogled za
stolom da mi bude odmah jasno da se juha ne srče i da se ne priča punih
usta. Nastavnici su se poštovali ustajanjem kad uđu u učionicu, gromkim:
Dobar dan, napravljenim domaćim i urednom školskom keceljom.
Roditelji su bili red i zakon. Babe i djede
smo slušali jer se to od nas očekivalo i to nikome nije predstavljalo
problem. Ako nisi dobar u školi, jednostavno si na*ebao, nema se tu što
dalje pričati. Nema van, nema bicikl, nema džeparac, sretan si ako ne
dobiješ papučom po guzi odmah poslije roditeljskog. Riječ roditelja je
posljednja.
Ako poslije izgovoriš makar “Dobro.” – slijedi
upozorenje: “Ako li te ja opandrčim, ima da zujiš tri dana, jes ‘čuo?
Moja je zadnja.” I ti onda samo klimneš glavom, ne isplati ti se
riskirati da dobiješ kaznu, ide vikend. Najgore što ti se može dogoditi
je da cijeli vikend trijebiš s babom rižu. Puno riže. Ili da čistiš
klice s dvjesto kila proklijalih krumpira u podrumu.
Znao se red u vezi svega, i mi smo ga
odrastajući prihvaćali kao čvrsto postavljenu granicu koja se ne
prelazi. Ne voliš mahune za ručak? Jest ćeš ih za večeru. Nećeš ni za
večeru? Čeka te to isto za doručak. Onda skužiš koliko je to ogavno, pa
ih pojedeš za ručak kad ti je posluže.
Što ima slatko? “Ima – jabuke”. Nešto slađe?
“Ima – naribaj jabuke sa šećerom, jedi šećer, ne znam … ima još pet dana
do mirovine, tada će biti sladoleda.”
Nagrade za odličan uspjeh u školi i opće dobro
vladanje su bile vrlo skromne i mi smo im se beskrajno radovali. Za
odličan uspjeh od roditelja sam dobivala nešto posebno. Pamtim prvi
walkman. I učila sam za taj walkman dan i noć, pisala referate,
popravljala ocjene samo da u hodu mogu slušati Blondie i Depeche Mode u
zelenim starkama koje sam dobila prošle godine za odličan uspjeh.
Starke su bile najbolje što si mogao u to
vrijeme imati od obuće, ako ti ih netko donese iz Amerike, inače dobiješ
neke tenisice na čičak iz Borova i vozi, dok se ne unište.
Ne mogu skužiti što se u međuvremenu
promijenilo u vezi odgoja djece i sustava nagrađivanja. Djeca danas
imaju toliko toga, i ničemu se posebno ne raduju. Lijenost i obijest se
tretiraju kao “pa takav je, što ću mu ja”. Što se dogodilo s igrama
ledena kraljica, skrivača, laštika, care, care gospodare? Internet se
dogodio.
Parkove i dvorišta su zamijenile socijalne
mreže. Preko noći. Podmuklo. Mi smo to prihvatili. Pozdravili.
Pridružili se tom vidu druženja za koje je potrebno samo računalo i
struja. Djeca se druže online. Unutra.
Kao roditelj, slijedila sam starinski recept
mojih roditelja kako da ti djeca ne pojedu mozak ili kako ostati
normalan, autoritativan i da imaš neograničenu slobodu kretanja.
Kao da je postao trend da granice ne postoje
ili ih roditelji ne znaju postaviti i održati stabilnim. U biti se
promijenilo to što se djeca tretiraju kao da su od morske pjene. Ponekad
tako stanem i promatram mlade roditelje po parkovima. I bude mi ih žao.
Vidim da se batrgaju, isfrustrirani su, ne mogu savladati rođeno dijete
od četiri godine. Jure za njima sa posudicom po parku i hrane ih u
trku, jer “on samo tako hoće jesti”. Trče za njima da im spriječe pad.
Pusti ga da padne, kako će razviti motoriku vlastitih ruku i nogu, ako
ne zna da postoji i ta mogućnost… da padne.
Moj ne jede špinat, samo krumpir hoće, ovaj
moj ne spava do ponoći… Što ne spava, pa lijepo piše u knjizi dr Spocka:
Stavite ga u krevet nahranjenog, presvučenog i ugasite svjetlo. U devet
u krevet. Plači, baš me briga, i ja sam živ stvor. Gdje je mojih pet
minuta?
Ja sam njih rodila, ne oni mene. Postoji
vrijeme i mjesto za jelo, spavanje, igru i tu nema kompromisa. To je
jednostavno tako. Nije svrha roditeljstva da mu budeš rob, već napraviti
od njega čestito ljudsko biće sa stečenim zdravim navikama. Da s
djetetom izgradiš zdrav, razuman odnos gdje se zna da je međusobno
poštovanje najbitnije, kao i dosljednost svakog izgovorenog pravila.
Oprostite, reče mi jedna mlada žena, dijete vam jede zemlju.
– Znam, Neka jede ako mu se sviđa. To je mala životinja, ako mu ne bude po volji, pljunut će je.
Nisam stekla mnogo istomišljenika u tim
spontano, zajedničkim okupljanjima po parkovima. Mnogima sam djelovala
čudno i klonili su me se. I to sam razumjela. Nisam pričala, dok mi se
ne postavi pitanje. Tvoje dijete, tvoja briga.
Žao mi je da te slušam koliko silno griješiš,
ženo. Griješiš jer si ga pustila da se baca po betonu i da te šutira jer
nije dobio dvadeset petu lizalicu, griješiš jer si neispavana zato što
on ne spava do jedan noću. Griješiš što mu plaćaš lizalicama da bude
dobar prema tebi i drugima. Griješiš jer mu stalno brišeš ruke vlažnim
maramicama.
Griješiš jer ga učiš da će ga svaki pas
ugristi i svaka mačka ogrebati. Griješiš što je debeo, u pelenama s
dudom, a ima četiri i po godine i zubi su mu crni od karijesa. Griješiš
što mu ne daš da ide u pijesak da se ne bi isprljao, i na klizalište da
ga ti ne bi morala hvatati, jer će mu se guza pregrubo prizemljiti za
tvoj kriterij. Onda će plakati … a ti si ostala bez slatkiša u toj
tvojoj torbi s uzorkom pačića.
Žao mi te je, ženo. Žao mi te je, jer znam u što ćeš se pretvoriti. U ono što se nikome ne sviđa.
Čak ni tom djetetu.
izvor:atraktiva.in
izvor:atraktiva.in